Pritisnuli ste tipku, a semafor i dalje ne mijenja svjetlo? Evo zašto

Ipak, pješaci barem imaju mali trik koji bi im trebao skratiti čekanje na zeleno svjetlo, piše 011.info.

Sve što trebate učiniti jest pritisnuti tipku

Iako to nije slučaj na svakom gradskom raskrižju, većina semaforiziranih pješačkih prijelaza ima i tipku koja navodno „skraćuje“ čekanje. U teoriji je sve jednostavno: pritisnete tipku i semafor registrira da netko želi prijeći cestu. U praksi se, doduše, to zna malo odužiti.

Pješak priđe semaforu, pogleda lijevo, pa desno, zatim baci pogled na uređaj na kojem piše: „Pritisnite tipku za prelazak ceste“. Pritisne jednom – ništa. Zatim još jednom, pa još jednom, već lagano gubi strpljenje – i tada se napokon oglasi metalni zvuk „trrrr“.

No to „trrrr“ često ne znači ništa nestrpljivom pješaku. Crveno je i dalje crveno, automobili se ne zaustavljaju, a dvije minute rastegnu se u vječnost, prenosi Danas.rs.

Rade li tipke?

Zato nije rijetkost da se pješaci pitaju rade li te tipke uopće. Međutim, mnogi pritom (nenamjerno) zaboravljaju da one zapravo nisu podešene kako bi skratile čekanje na pješačkom prijelazu. Njihova je svrha pomoći slijepim i slabovidnim osobama.

Većini pješaka njihova je funkcija prilično nejasna. Na prvi pogled sve izgledaju slično – razlike će uočiti tek oni koji se bolje zagledaju, ponajprije u boju i dizajn.

Žuta tipka, plava tipka

U osnovi postoje dvije glavne vrste tipki na semaforima. Prve su pretežno žute i namijenjene isključivo slijepim i slabovidnim osobama. Opremljene su zvučnom signalizacijom i, suprotno očekivanjima, ne ubrzavaju promjenu svjetla na semaforu.

Druga vrsta tipki je plava, a na njima se jasno vidi nacrtana šaka u sredini. One najavljuju prisutnost pješaka, a u donjem dijelu imaju i dodatnu tipku, također namijenjenu slijepim i slabovidnim osobama.

Zajedničko objema vrstama jest reljefni znak s brojem prometnih traka. Na vrhu se nalazi i reljefna strelica koja pokazuje smjer i pravac pješačkog prijelaza.

Sve je to osmišljeno kao pomoć osobama koje se, umjesto vidom, moraju snalaziti dodirom. Problem nastaje kada i one shvate da im ove „prečice“ ne pomažu onoliko koliko bi trebale.

Ključni je problem sljedeći: ako netko ima dovoljno dobar vid da uopće primijeti te znakove, vjerojatno mu oni nisu ni potrebni. Iznimka su eventualno stariji modeli žutih tipki – nešto su manji i imaju jasno istaknutu poruku „Molimo pritisnite“.

Upravo ti modeli u praksi doista obavljaju svoju zadaću: pritiskom se uključuje zeleno svjetlo za pješake. No pješaci često zaboravljaju da nema potrebe za učestalim i nervoznim pritiskanjem. Nestrpljenje neće natjerati semafore da brže reagiraju.

Čujemo li se?

Ako se ne mogu osloniti na vid – a ponekad ni dodir nije pouzdan – slijepim i slabovidnim sugrađanima ostaje barem jedno pouzdano osjetilo: sluh. Polovica raskrižja opremljena je tipkama sa zvučnom signalizacijom.

Zvuk tih semafora trebao bi označiti da je sigurno prijeći cestu, no i u ovom slučaju praksa ponekad pokazuje da to nije stopostotno pouzdan pomoćnik.

Mnoge (ne samo slijepe osobe) zbunjuju različiti zvukovi koje semafori ispuštaju. Negdje je to glasovna obavijest, drugdje glasno pištanje, a na pojedinim mjestima čuje se i jedno i drugo. Dovoljno da, umjesto pomoći, dodatno oteža snalaženje osobama s invaliditetom.

Logično se nameće pitanje – zašto?

Kako bi se razjasnila ta zbrka, treba razumjeti kako su gradski semafori uopće zamišljeni da rade.

Postoje tri osnovna načina rada: fiksni, detektorski i prilagodljivi (adaptivni). U fiksnom režimu trajanje crvenog i zelenog svjetla unaprijed je određeno prema prometnim podacima.

Primjerice, od 6 do 21 sat ciklus može trajati 60 sekundi, dok se noću produžuje na 120 sekundi. U tom slučaju semafor ne „obraća pažnju“ na broj vozila ili pješaka – bez obzira na gužvu, svjetla se izmjenjuju prema unaprijed zadanoj minutaži.

Kod detektorskog režima princip je sličan, ali zeleno svjetlo za pješake može izostati ako nitko ne pritisne tipku. Drugim riječima, kako bi pješaci uopće dobili zeleno, moraju najaviti svoju namjeru prelaska.

Treći, prilagodljivi režim smatra se najsuvremenijim. On omogućuje da se semafori u stvarnom vremenu prilagođavaju broju vozila i pješaka, odnosno gustoći prometa.

Ovisno o tome, mijenja se i trajanje crvenog i zelenog svjetla. Tipke za slijepe i slabovidne imaju smisla upravo kod detektorskog i prilagodljivog režima, jer tada semafor može „dobiti informaciju“ o prisutnosti pješaka.

Zajednička „sitnica“ u svim slučajevima jest to da tipke same po sebi nikada ne zaustavljaju promet.

I tu leži odgovor na pitanje koje muči većinu upornih pritiskivača tipki: njihova je uloga informativna, a ne zapovjedna – one ne izdaju naredbu za trenutno uključivanje zelenog svjetla.

Strpljen – spašen

Ako nakon svega zaključite da je snalaženje na ulicama prilično komplicirano – u pravu ste. Čak ni oni s dobrim vidom nisu pošteđeni svakodnevnih frustracija. Još jedan problem pješačkih tipki jest to što često nije jasno gdje se točno nalaze.

Budući da se gradske prometnice stalno mijenjaju, broj tipki – starih, novih, plavih ili žutih – pokušava pratiti te promjene. Već nekoliko godina postoji i plan da se na svim raskrižjima uvede prilagodljivi način rada.

Iako se hvali kao najučinkovitiji i „najpametniji“, s mogućnošću samostalnog očitavanja gustoće prometa, čini se da ga čeka još jedna borba – s rastućim brojem kružnih tokova.

A što se tipki tiče, sada barem znate čemu sigurno ne služe – i slobodno ih pritisnite samo jednom.